Nije baš tako, ali nalazim se u dilemi pa možda kada sve stavim na papir, možda mi bude jasnije...A možda mi i vi pomognete....

Dakle....Moje dijete ima 4 godine i već je 3 godine u vrtiću. Čekaju nas još 3 godine do škole i na prekretnici sam što napraviti. Neki koji me čitaju znaju da Jan ima dijagnozu usporenog razvoja govora i da čekamo mjesto na rehabilitaciju. On je postao pravi mali brbljavac, ali ga je (osim nama poznatima) teško razumjeti i u 9 mjesecu kreće s vježbama...Ono iza nas, sve što smo prošli, ne bi nikome poželjela, a jedna od najgorih stavaka je nerazumijevanje istog vrtića koji je sve njegove probleme svaljivao na nas: "dijete vam je razmaženo, on ne želi ovo, on ne želi ono"...Krivnja je i u nama jer smo povjerovali "stručnjacima" da on zaista jest razmažen, međutim moj osjećaj me uvijek dobro vodio, a to je, da su svi naši problemi bili povezani sa zakašnjelim govorom (njegovo tadašnje osamostaljivanje u grupi, odbijanje sadržaja i slično). Dobro iz svega što je proizašlo jest da sam postala, neskoromno i s punim pravom kažem: vrlo dobra mama. Educirala sam se na svim poljima, čitala dobru i lošu literaturu, konzultirala se sa stručnjacima i došla do trenutka kada sam u potpunosti razumjela Janove potrebe, a onda malo po malo i njegov govor koji se tada počeo razvijati. Uz to, stavila sam i stručni tim i odgajatelje na svoje mjesto, stručno im dokazavši sve ono što je prije bila kao moje subjektivno mišljenje, ostvarila sam s njima bolju komunikaciju, na kraju su ponizno priznale, iako nevoljko da su pogriješile jer se nikad nisu susrele sa sličnim problemom. Sada je Jan sretan u svojoj grupi, ima prijatelje, ima dobar odnos s tetama, voli ići u vrtić...

U fazi dok smo bili u postupku traženja govorne rehabilitacije, došli smo do zaključka da trebamo vidjeti da li nam vrtići izvan našeg nešto drugo nude, da sada ne duljim, drugi vrtići su se isčuđavali kako je "naš" strulni tim tako pogriješio u našem slučaju, zanemario probleme (i ja kažem: produbio ih), međutim, niti oni nam ništa bitno ne mogu više ponuditi. Tako da smo ostali na tome da Jan ostaje u istom vrtiću.

Moja dilema jest: ostaviti ga sa sadašnjim društvom s kojim je od 15 mjeseci (i s kojima je prošao proces odrastanja, ali uz njih nije propričao kao što to predškolci obično znaju kada dođu u vrtić) i sa istim tetama (s kojima smo prošli i sito i rešeto, ali na kraju uspostavili dobru komunikaciju) ili ga premjestiti u drugu grupu, kod drugih teta, u mješovitu skupinu gdje ima, osim njegovih vršnjaka, i predškolaraca, dakle starije djece....

"Zlo" koje znamo ili dobro koje ne znamo??
Pomagajte......

Ne znam kako da počnem ovaj post, niti da li ću ga uopće objaviti...
Ne želim da ispada da hvalim sama sebe pa odmah da kažem o čemu se radi i ogradim se od svake narcisoidnosti...

Naime, u subotu je u Rijeci bila akcija prikupljanja krvi (krvotvornih matičnih stanica) za upis u Registar u organizaciji Zaklade Ana Rukavina. Budući da već godinama osijećam potrebu da nešto napravim, prije nekoliko mjeseci sam ih kontaktirala da ih pitam kada će organizirati prikupljanje u Rijeci (budući da mi se za Zg prekomplicirano organizirati), zapisala sam si u kalendar taj datum i u subotu se organizirala ići na Korzo samo radi toga...Danas gledam sramotan podatak: odazvalo se 228 darovatelja!!! Rijeka s okolicom ima oko 200-250.000 stanovnika....Manut ću se matematike jer me sram!!!

Sramim se svoje sestre i prijateljice koje su isti dan bile u gradu i samnom popile kavu, ali, na moju sugestiju, odbile su dati krv.
Sramim se svih svojih riječkih prijatelja kojima sam dan prije poslala mail i obavijest o čemu se radi, sramim se jer mi nisu ni replajali na mail...
Sramim se svojih kolega na poslu, kojima sam objasnila o čemu se radi, a koji su me gledali kao da sam pala s marsa.
Sramim se i medija koji su nedovoljno popratili ovaj događaj i koji nisu vrištali sa svakog radio bloka, sa svake stranice Novoga Lista (umjesto Plodina i Konzuma), sa svakog jumbo plakata....

Radilo se o JEDNOJ FAKING EPRUVETI KRVI i činjenici da jednog dana nekome u svijetu možete spasiti život-nečijem djetetu, nečijoj mami, tati, sestri....

A na što sam ponosna?
Ponosna sam na 228 darivatelja, ponosna sam na sebe! Ne zato jer sam darovala 3 min vremena da bi ispunila pristupnicu i 35 sekundi dok mi je vađena krv, nego sam ponosna što sam se zbog svega ovoga jako dobro osijećala! Što me ispunila sreća što ću možda jednoga dana nekome pomoći, što zapravo za nekoga u svijetu ima 228 prilika više!!!

Kad ujutro dođeš u naš krevet i staviš dlanove na moje obraze, onda znam što znači dobro jutro

Kad čitamo priče i kad ih interpretiraš na svoj način i svoj jezik, onda znam što znači davati sve od sebe

Kad napravim neku "bedastoću" da bi te nasmijala, a ti se oduševiš i pomno gledaš što je to, onda znam što je dječja znatiželja

Kad se vozimo u autu i ja pogledam u rikverc i stanemo se smijati bez posebnog razloga, tada vidim da je za sreću zaista potrebno malo

Kada se igramo skrivača, a ja se pravim da te ne mogu naći, dok se ti smiješ isčekujući da te razotkrijem i kad vidim koliko uživaš u tome, zelim i ja biti dijete, nevino i razigrano

Kada me zagrliš i kažeš mi gaaa mama (draga mama), znam da ne postoje ljepše riječi

Kada mi se smiješ svojim veselim očima i osmjehom koji vrišti: "volim te", znam da je svaka riječ suvišna

Kada prije spavanja legnem u krevet i zatvorim oči, svaki dan se ponovno podsjetim koliko sam sretna što sam tvoja mama

Original ove pjesme je vrlo dojmljiv, ali za instrumental Johna Mayera, kao i za njega samog, nemam riječi!
Uživajte!!!!

Ovo smo moja najbolja najstarija prijateljica i ja....
Neki dan poslala mi je sliku koju je našla, a ja sam ju namjerno malo obradila na ajfonu da još više odiše duhom 80-tih..
Po mojoj procijeni, ovo je njen 8. ili 9. rođendan, dakle 1987. ili 1988. godina....

Kada sam vidjela sliku, prvo sam se smijala ko blesava...Ovi moji zubi koji izgledaju veći od lica, ova njena mašna, kaže mi da se i sad sijeća kako joj ju je mama sa zihericom nakeljila oko vrata....A onda kada me smijeh prošao, me ulovila neka sjeta...Gledala sam u te iskrene osmjehe i pomislila kako smo tada bile bez ikakvih briga, opterećenja, samo smo živjele život, ne znajući za probleme....

Sijećam se kako smo 90-tih voljele New Kids on the Block, kako smo bile zaljubljene u Joea i kako smo plakale gledajući koncerte...Sijećam se kako smo se ljutile kada nam je treća prijateljica rekla da će nas euforija oko NKOTB proći i kako smo joj odgovorile: NIKADA.....Sijećam se kako smo u 1. redu HKD-a Sušak slušale koncet Novih Fosila, kako smo gledale Santu Barbaru i kako smo bile lude od ljubavi Edena i Cruza...Sijećam se kako smo upalile stari kasetofon i snimale se i puštale si kako pjevamo, a onda je njen koker španijel zbunjeno gledao u kazetofon čuvši naše glasove..Sijećam se i kako smo se jedno ljeto zbog gluposti posvađale i cijelo ljeto odvojeno provele i kako mi je pao kamen sa srca kada me na kraju ljeta (ipak škola počinje:) zvala njena mama da dođem u posjet i kako smo se pomirile.....Sijećam se i kada sam njenog dečkića prvi puta uzela u naručje, sijećam se njegovih prvih koraka jednako kako se sijećam i prvih koraka mog djeteta....


I nakon 26 godina još smo prijateljice i ima trenutaka da se i dalje ovako smijemo...

B, ova je za tebe!!!!

Uvijek se vraćamo malim stvarima koje nas vesele i drže i daju nam snage...

Ja sam jutros imala tako obično, a tako čarobno jutro....

Budila sam Jana da se spremimo za posao i vrtić i nikako se nije htio probuditi, kao da me ne čuje...
Onda sam uzela trenutno najdražu mu pjesmaricu i počela čitati...Očice čvrsto zatvorene, a usne su se širile u osmjeh...
Prvu pjesmicu je prespavao s osmjehom...
Kada sam ju završila, čekao je i započeo sljedeću i dalje sa čvrsto zatvorenim očima...
Kada sam i nju završila, započeo je opet sljedeću, sve dok nismo otpjevali 5-6 pjesmica i dok se vesele oči nisu otvorile budne kao dan ....

Volim te mala plava glavo!!!

Vjerujete li u nadnaravno, autosugestije ili slično?
Bez obzira u šta vjerujete, usuditi ću vam se ispričati što mi se desilo....
Jednog popodneva, pred nekih mjesec dana, otišla sam s Janom do parkića i dok sam čekala sestru da dođe sa svojim curama, gledala sam Jana kako se igra....Najednom sam osjetila kako me nešto primilo za ruku, a oko mene nije nikog bilo....Pogledala sam u dlan i kroz glavu mi je prošlo "Sve će biti u redu".....Nastavila sam gledati Jana i čekati sestru...Nekoliko dana nikome ovo nisam ni ispričala, iako i onima kojima jesam, su malobrojni.....Znam da se desila autosugestija i zapravo nije me briga šta mislite o tome....
Desilo se nešto lijepo i želim zadržati tu misao i taj osjećaj....

Jučer sam prošla jedan prilično napet dan, nemam snage čak ni objašnjavati....Bilo bi vam i prilično dosadno čitati, a možda biste se i nanervirali....Mogu reći da sam inače prilično realna osoba i da nisam paničar, ali kada mi se sve naslaže, jednostavno me počne boliti glava, jer mozak si i može sve izracionalizirati, ali tijelo se pobuni.....I znate šta sam napravila??? Pogledala sam u ruku, istu onu koja me onaj dan zažarila i rekla sam sama sebi: SVE ĆE BITI U REDU.....I glavobolja je prošla....

Realna kakva jesam, zaista mislim da se desila neka autosugestija, iako u trenutku dok se desilo, nisam imala ni najmanje primisli na moj problem, ali onaj romantični dio u meni želi vjerovati da je netko zaista uz mene, netko tko me drži za ruku, tko je shvatio da nam ipak treba pomoći i netko tko zna da će zaista sve biti u redu....

Želim zadržati tu vjeru, misao i osjećaj!!!

Mmm daa...Ovo zvuči kao iz spomenara ili knjige aforizama...
Ali ispričati ću vam nešto...

2005. godine bila sam na velikoj životnoj prekretnici...Sa tadašnjim dečkom, sadašnjim mužem, došla sam do točke u vezi kada je trebalo ili ići dalje ili ne ići, bili smo u fazi traženja stana, dizanja kredita, odluci o zajedničkom životu i vjenčanju i budućnosti općenito...Uz to, moju firmu je kupila jedna druga, veća firma, i postojao je jedan period kada nam je posao visio nad glavom, dobili smo novu upravu, nove zahtjeve, sve je bilo novo i onako kako zaista nismo bili naviknuti raditi...Tada sam bila, možda po prvi put u mojih, tada 26 godina, pod strašnim stresom i iako sam si sve racionalizirala, nisam paničarila, tijelo se ipak bunilo i imala sam konstantne žgaravice, glavobolje...Kako sam oduvijek htjela penjati, upisala sam tečaj aplinizma...Svaki vikend odlazili smo na obližnja penjališta, kojih je u mom kraju jako puno i učila sam vještini penjanja...Kako sma već to, probala, godinu prije sa prijateljem aplinistom, mislila sam da je lako, obučeš pojas, malo se penješ po stijenama i spustiš se dolje. Penjala sam se tzv. tehnikom Top Roap gdje partner prije tebe ispenje smjer i sa zemlje te osigurava, a ti penješ, kada dođeš do vrha, sjedneš u pojas (laički, opustiš se) i on te spušta dolje....Vau...super....Sijećam se prvog penjanja na tečaju kada sam se spustila dolje i partneru M. koji me osiguravao rekla: ajme jedva sam čekala doći gore da se spustim, a on mi je odgovorio da je ljepota penjanja u tome da uživaš dok se penješ ka vrhu, a ne panično se penjati da biš uživao u silasku...Te riječi su mi se ucrtale, ali prošlo je dugo vremena, dok sama to nisam shvatila.... Na samom tečaju, mislim čak već 2. ili 3. vikend vježbi, dobili smo zadatak nakon što smo naučili, teoriju, da smo mi ti koji prvi penjemo (penjanje u navezu)....Dakle, ovaj put nemamo postavljeno uže, nego smo mi ti koji ga postavljamo, a partner nas, također sa zemlje osigurava...Kada dođemo na sidrište (mjesto na kojem se usidrimo da bi mi bili ti koji sada osiguravaju partnera dok on dolazi prema nama) smo sigurni, ali do tada, ako padnemo međuosiguranja, padamo onoliko koliko je bilo metara od osiguranja na koje smo bili prikopčani i još niže....Na vježbama, u tim lakšim smjerovima, to je oko 2-3 m uvrh glave....Ali, ajme straha, ne želiš pasti...Uglavnom, dan kada sam to morala naučiti, cijeli dan sam penjala kao druga (dakle na top roap) i skupljala hrabrost. Već se dan i vježba bližila kraju, a ja još nisam skupila hrabrost i ići prva.. Sjedila sam na vrhu Kamenjaka i gledala Kvarner i uživala u pogledu i sama sebi sam rekla: moraš, idemo...Parner mi je rekao, možeš ti to i krenula sam....I krenulo je mene...Strah se pomalo počeo pretvarati u čistu koncentraciju i cilj da dođem do vrha....Počela sam se dobro osijećati, ali i dalje sam imala jedan jedini cilj, doći do vrha bez da ijednom padnem...I sada, 7 godina poslije sijećam se kako me Vođa tečaja, koji na žalost nije više ovdje sa nama, ali nadam se da i negdje gore penje, čekao, i kada sam promolila glavu na vrh stijene, zaviknuo grupi: Evo jeeeee, stigla je!!! S vrha sam gledala kako sunce polako tone iza Učke i kako nebo postaje crveno. Osijećala sam se fenomenalno i sad se isto tako osijećam.
To cijelo ljeto, nastavila sma penjati, svaki slobodan trenutak, vikend, odlazila sam sa ekipom na penjališta, Kamenjak, Vela Draga, Rovinj, čak smo bili i u Paklenici, ispenjala sam 150 m stijene što je za mene vrhunac, ali znači mi kao nekome tritisućnjak :) Pomalo sam sve više počela uživati u samom usponu, u onoj tišini koju doslovno možeš čuti dok penješ, u onim sitnim bubicama koje gmižu po stijenama, u traženju dobrog puta za doći do vrha i u penjanju kao prva...Riješavala sam se svojih strahova, vlastitih osobnih problema o kojima sam na početku pisala, a uz to sam upoznala divne ljude s kojima sam dijelila svoju tadašnju strast....Spoznaja mi se desila u Rovinju, bio je već kraj ljeta...Penjala sam kao prva jedan, za mene teži smjer...(ja sam uvijek išla na one ipak lakše i prilagođenije mojim sposobnostima)...Negdje na pola puta do vrha, bila sam oslonjena na 3 točke, 2 nogama i 1 rukom i gledala sam u mjesto koje moram uhvatiti desnom rukom, koje je bilo tako blizu i gdje sma se morala osigurati...Ako ga promašim, padam dolje cca 2 metra, a tako mi se nije dalo niti pasti niti ponovno ispenjati tu, za mene, naporniju dionicu.....U jednom trenu sam se odbacila i uhvatila za hvatište desnom rukom i grčevito držala kako bi lijevom rukom sa leđa izvadila komplet i ukopčala se i osigurala...Ruka mi se već tresla, ali svom snagom sam držala...I najednom je popustilo i pala sam....Sunce je pržilo, bilo je vruće, bila sam umorna, htjela sam ići u more, htjela sam odmoriti i ruke i noge i sjela sam u pojas da skupim snagu i krenem opet gore....I dok sam sjedila u pojasu i gledala oko sebe, otvorio mi se novi pogled u smjer, tako jednostavan, tako lagan, sa odlilnim hvatištima koje sam prošla samo tako i nastavila sam na lakši način, sa boljim hvatištima i stigla sam do vrha...Sijećam se kako sam pomislila, a šta si bla blesava i tako se grčevito držala, a imala si lakši put. Ali da se nisam grčeviti držala i izgubila snagu, došla bi do cilja potrošeći snagu, a ovako sam pala 2 metra natrag i našla bolji i kvalitetniji put. I tada sam shvatila, nešto što me tada obilježilo, ali ipak često zaboravim i moram se podsjećati na to, a to je da nekad i korak natrag, znači naprijed. Sjećate se kako je u Alkemičaru glavni lik sanjao blago ispod nekog drveta dok je čuvao ovce i krenuo je na put u svijet tražeći blago, a kada je naučio sve što je o životu trebao znati, saznao je da je blago bilo zakopano ispod onog drveta na kojem je usnio san?? A da nije pošao na put, imao bi blago, ali ne bi imao iskustva, ljubav svog života, snagu i znanje?? Sjećate se.....To sam i ja tada osjetila...Shvatila sam da nije bitno pasti, bitno je sabrati se i krenuti dalje, naći snagu u sebi, naći način i naći put. I da zaista nije bitno koliko puta padnemo, nego koliko puta se dignemo, dapače, možda naša snaga i jest u tome da padamo, da učimo, borimo se i izađemo jači....Tada sam naučila ono što mi je M. rekao, da je bitno uživati u penjanju, a ne samo razmišljati o cilju. Hvala M. i hvala Z.V. za sve što su me tada naučili, ne samo o penjanju, nego i o životu....

Jučer sam se ove situacije sjetila pišući o svojim problemima kroz koje trenutno prolazim....Nije samo bitno stići do cilja, nije samo bitno da Jan propriča i kada će to biti, kada će Sustav sve to riješiti i odobriti...Bitno je kako providimo dane dok ne dođemo do cilja, bitno je kako osiguravamo vlastite male pobjede, bitno je kako se smijemo dok se lovimo po stanu i igramo skrivača, bitno je kako Jan vozi ride a bike dižući noge u zrak i uživajući u tome, bitno je kako uživamo u bazenu dok sve bolje i bolje pliva, bitno je kako Jan čita knjigicu i priča, reducirano, ali ipak priča sve više i i bitno je da smo zdravi, sretni i sigurni u sebe i da ćemo kad tad doći do svog cilja....

Sreća je putovanje, a ne odredište, zar ne??

Puno puta sam čula da nema onoga što majka (roditelj) neće napraviti za svoje dijete...
Čula sam i za ono da ćeš svoje dijete voljeti bez obzira što napravilo i kakvo ono bilo, što sam već puno puta Janu prišapnula kada je bio zločest i došao mi se potužiti jer je shvatio da je kriv "Volim te Jan bez obzira na sve, ali ne volim kada bacaš igračke jer si ljut...."

Zadnjih dana sam se ulovila kako TRAŽIM VEZU zbog svog djeteta, kako radim ono što nikada nisam (ni htjela, ni imala potrebu), čeprkam i zovem, kako se kaže, i Boga i vraga da mi pomognu oko našeg, ajmo reći, slučaja...

Dakle, prije 2 mjeseca smo odlučili da Jan krene na logopedsku terapiju u centar za rehabilitaciju u našem gradu. Skupljanje papirologije prošlo je u posjećivanju logopeda, psihologa, dječjeg psihijatra, čeka nas i pregled neurologa...
Ne želim se žaliti, ima i gorih stvari, ali zahvalite na svojoj "prosječnoj" ,"dosadnoj", blebetavoj i djeci da ne morate to prolaziti....U ponedjeljak sam NAPOKON predala prijavu nakon 2 mjeseca skupljanja papira (najavili su mi da je postupak dugotrajan) da bi mi se već jučer javila socijalna radnica iz Centra za socijalnu skrb koji odobrava logopedsku terapiju i rekla da će ona relativno brzo obraditi moju prijavu, ali da se na komisiju čeka....Dobro pročitajte: 2-3 MJESECA.....Ne tjedana, mjeseca....Možda se čudite što se ja tome čudim???

Ajmo se baviti matematikom....Jana čeka mjesto u centru za rehabilitaciju i istom centru samo treba nalaz CZSS koji odobrava trošak, ali ga oni ne mogu dati bez komisije koja se treba skupiti za 2-3 mjeseca....Pa kako je sada 3. mjesec, taman će za 2-3 biti 6. mjesec pa će doći godišnji odmori pa kako znam stanje u lijepoj našoj pitanje je da li ćemo u 9. mjesecu krenuti....Ne bi stvarno ništa rekla, stvarno, da Jana ne čeka mjesto i da mu isto nije potrebno.....

Znam da ima goreg, stvarno sam svjesna toga i znam da, iako vama tako ne izgleda, moram biti sretna da je GOVOR u pitanju....Ima goreg...Naš slučaj će se riješiti uz puno rada, volje, strpljenja (kojeg je nekad tako teško obnoviti jer se jako znamo potrošiti), ali poanta mog posta je naš strašan SUSTAV koji očito djeluje samo za slučajeve prosječnih pojedinaca (ne mislim ovo u negativnom smislu, sama se smatram prosječnom), a pada tamo gdje je najpotrebnije....

Ali isti taj sustav radi od mene LAVICU koja će sve napraviti i gristi gdje god treba da zaštiti svoje "mladunče", nemamo li ponekad neke životinjske instinkte u sebi koji izađu onda kada mozak i tijelo više ne mogu dalje??
Sustav radi od mene da postajem snažna, da se usudim nazvati onoga koga nikada ne bi, prijateljicu koju nisam čula 15 godina, prijateljicu od prijateljice, poznanicu od poznanice, direktora Centra koji me možda nikada neće primiti...Radi od mene osobu koja se usudu reći Vrtićima da sam sad JA ta koja biram, a ne oni KOJI NUDE pa sam tako lijepo zatražila sastanak sa voditeljima svih onih gradskih vrtića koji imaju logopeda i defektologa da MI IZABEREMO ono što nam se čini najbolje za Jana, a ne da budemo tamo di se oni koji odgajaju i usmjeravaju djecu vade na ISTI taj SUSTAV učahureni i lijepo uljuljkani u njegovu sigurnost....

Gadi mi se sustav i prezirem sve osobe koje se skrivaju iza Sustava ne čineći najbolje za sebe i druge (i skidam kapu svakome sa empatijom i trudom da isto promijeni) ali kao lavica ću se boriti protiv njega...Jer ja to ŽELIM, MOGU I MORAM (riječi koje sam si ispisvala na knjigama onih ispita što su mi bili teški za naučiti i položiti)...I neće me, suprotno mojim uvjerenjima, biti sram što tražim vezu, što molim, što tražim, jer to radim za dobrobit svog djeteta...Koje zaslužuje najbolje...Jednako kao i mi.....

Prošli tjedan bila sam na poslovnom putu i na jednom neformalnom poslovnom druženju dotakli smo se NLP programa. Budući da ga jedna kolegica pohađa, a jedna jest prije nekoliko godina, zanimala me baza tog programa i tako su mi ispričale jednu vrlo zanimljivu stvar...Sada ću ja prepričati onako kako sma ja to shvatila, ne držite me doslovno za riječ, ali ide nekako ovako: između ostaloga, na programu se uči o prevladavanju stresa na način da svi moraju dobro zamisliti neki moment u kojemk su bili jako sretni i trebaju se jako koncentrirati i ponovno ga proživjeti....U tom trenutku, kada su na vrhuncu tog proživljavanja momenta, moraju se npr uhvatiti za nadlakticu i na taj način moment ostane duboko ukorijenjen u osobi...Kasnije, u stresnim situacijama, dovoljno je samo se uhvatiti za nadlakticu i osjetit ćete onaj osjećaj sreće i ispunjenja i prevazići stres....Tako sam ja to shvatila.....

Vozeći se doma nešto više od sat vremena u autu po dosadnom autoputu, bila sam sama sa svojim mislima i razmišljala sam koji je moj "moment"....Ne znam zašto, ali palo mi je na pamet ljeto 1994. godine kako se uz obalu mrežnice vozim sa sestričnom na ringišpilu, kako se smijemo, a iz lunaparka se čuje Tony kako pjeva "Ja sam zaljubljen"...Ali ne, taj moment nisam mogla ponovno proživjeti, jer mi je ta slika prekratko trajala.....Onda sam se sjetila, vjerojatno kao svaka mama, kako je moj mali lav zarikao kada je izašao iz trbuha i kako su mi najednom suze krenule niz obraze, kako mu je babica tepala: još što si zgodan, dok se on derao iz petnih žila i kako me anestezilogica gladila po glavi i na upit doktora jeli ona u redu, odgovorila: samo je sretna i kako su mi nakon toga prislonili Janovo lice uz moj obraz....To je isto moj moment, ali sekundu kasnije, odnjeli su ga, ja sam nedugo nakon toga otišla na intenzivnu i sljedećih 10-tak dana ne mogu opisati kao neki period koji bi voljela proživljavati ponivno pa sam odbacila i taj moment...A onda sam se sjetila....2007. smo muž i ja išli na putovanje u Egipat...Jedva sam ga nagovorila da idemo, te godine smo se već istrošili na 1 putovanje, bilo je ljeto, ma tko će na + 45 ići u Egipat....Dobila sam ga s najjačim argumentom budući da smo tada planirali bebu: ali kada ćemo, ako ne sada??? Okej, stigli u Sharm, prvi dan dolazili k sebi od toplotnog udara, dolazili k sebi na hotelskom bazenu, a već sljedeći dan smo se uputili u istraživanje...Obišli smo njihov nacionalni park Ras Mohamed koji je pun koraljnih grebena, išli smo na "snorkeling", doronili do pješčanog spruda usred otvorenog mora, išli smo na izlet u Cairo, razgledali Piramide o kojima sam sanjala od kada sam bila djevojčica (iako je bilo toliko vruće da nakon što me popustilo oduševljenje piramidama sam samo htjela ući u bus i kupoti pola litre vode), prvi put sam ušla u đamiju i razgledala ju, ručali smo na Nilu, bili u tvornici papirusa i vidjeli proces stvaranja papira....Sve je bilo krasno, ako sad tražim "moment", onda je Egipat definitivno bio "putovanje", ali najbolje je došlo kada smo se odlučili na noćni uspon na Sinaj....

Krenuli smo oko 10 naveče iz Sharma i vozili se nekoliko sati do Sinaja te smo u 2 sata u noći dobili svjetiljke i krenuli na Mojsijevo brdo...Ako se dobro sijećam krenuli smo sa 700 m nadmorske visine, a cilj nam je bio na 2.700 m n/v...Dakle trebalo je prevaliti 2.000 m n/v po cik cak putu u noći, samo sa svjetiljkom i dobrom voljom za usponom....I jednim ciljem: stići na vrh brda da doživimo spektakularan izlazak sunca....Uspon je trajao oko 3 sata, uz stalnu ponudu "Camel ride, Camel ride" ne bi li se ipak odlučili za uspon s devama....Polako se noć počela pretvarati u dan, na horizontu su se počele pojavljivati boje...u 5 ujutro stigli smo na vrh kraj crkvice te tražili mjesto kao da smo u kazalištu, ne bi li što bolje vidjeli.....Svi smo sjeli, ljudi iz cijelog svijeta smještali su se, grlili jer je najednom postalo jako friško, pokrivali se dekama, majicama, neki su si legli da odmore umorne noge od 3satnog hodanja....čuo se žamor....a onda, kada smo malo svi došli k sebi, sve je utihnulo....I Sunce je krenulo na put svog spektakularnog izlaza....Malo po malo dizalo se na horizontu i kada se cijela kugla pojavila, Japanci koji su sjedili iza nas, počeli su pjevati neku smirenu, prekrasnu pjesmu koju nismo razumjeli, a opet...pod dojmom izlaska sunca, razumjeli smo....

To je moj moment, moment koji želim proživljavati, ne samo kada sam pod stresom, nego kada god osjetim potrebu da se prisjetim kako nas jednostavne i naizgled obične stvari, čine sretnim....

O daaaaa....desio se i taj dan...Najveća vijest u Hrvata i susjedstvu....Božanstvo je rodilo malog kralja, cara ili kako ga god hoćemo nazvati....Svi portali su objavili vijest, pa čak su bili toliko i dobri da nam skeniraju stranice sa fesja di svi čestitaju našoj nacionale....Mislim si čemu to, pa nije da su si prijatelji, ali dobro, na fejsu su ionako svi prijatelji i svi se lajkaju i čestitaju si....I da, naravno da je rodila carskim rezom, iako je tako jako inzistirala na prirodnom porođaju...Jadnica, nije joj se ispunilo....Biti ću bezobrazna, ali dam se kladiti da je sekcija bila davno davno zakazana (moj car je ugledao svjetlo nakon 12 sati od početka poroda, izmaltretirali su me svjetski s dripom iako je car bio okrenut na zadak i nije bilo baš prevelike mogućnosti da ide "prirodno"), dam se kladiti i da sada medicinske sestre skaču oko nje i nose joj maloga, a ne da se kao ja diže s osjećajem da ju je netko prepolovio na pola, dok moj car histerično plače jer u mojim cicama (da mi prostite na izrazu) nema mlijeka, medicinske sestre histerično viču: DOJITE DOJITE, a ja osjećam da nema ničega (iako sam kasnije imala 9 mjeseci malog sisavca :) Kažu, uskoro će opet na turneju....Kakvu vražju turneju? S carem na sisi?? Ah da, zaboravljam da je i 90-godišnja nona mog muža išla nakon poroda u polje, kuhala za partizane (i skrivala ih od talijana-koliko sam tu priču puta čula) i sve to....Kakva bi to nacionale bila nacionale da nema turneju s 3 mjesečnim djetetom, pa samo je rodila....I na kraju kakvo je to ime??? Mali rođen u Splitu, a ono Aleksandar, nek mi oproste svi Aleksandri, od milja Saše, ja zaista volim to ime jer mi je jedan Saša dao prvi poljubac, ali mislim stvarno: Duje, Lovre, Roko, Luka???? Nije im palo na pamet?? Ah nije, mora mali čačin valjda biti....Kažu da djeca na tate liče jer mame znaju da su ih rodile i da su njihovi.. Koji vic :) :)

A šta je još novo u našoj naciji??
Punila sam jutros benzin, 10,41 kn litra....2002. godine kada sam dobila auto (naslijedila mamin i tatim povodom diplome) tankala sam za 200 kn nešto manje od 40 litara....Sad sam za 200 kn dobila duplo manje....Krasno...stvarno krasno....Ali glavno da je nama Car stigao, sad ćemo svaki dan čitati: Aleksandru pao pupak....Aca je bljucnuo..Alexova stolica je žuto smeđa....Aleksa je prešao na pelene broj 2.....Vauu....

KRUHA I IGARA za svih nas!!!

Prvo moram reći da i nisam neki vjernik, ne vjerujem u sve što "oni" kažu, ali čvrsto vjerujem da postoji nešto...nešto dobro....

Upravo sam kolegi pričala kako napreduje naše putovanje sa logopedom i logopedskom terapijom i nakon što sam otvorila dušu, rekao mi je da je upravo na fejsu pročitao priču koja govori točno ono što sam i ja pričala (na malo drugačiji način)....

Pa da podijelim priču sa vama....

"Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.

Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo je ga je savjetovati: ” Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. ” Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. “Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?” “Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. ” “Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”"

Uopće ne znam od kuda da počnem, ali već danima pokušavam naći malo vremena da se istresem, kako smo prije govorili, na "papir" (u 21. stoljeću tipkovnica).... Moram početi od početka, a mnogima koji to počnu čitati će biti dosadno, pa vam poručujem: ostanite samnom, priča je strašna....

Za vrijeme trudnoće prje 4 godine prijavila sam se na jedan forum...Prvo sam proučavala kako se moja beba razvija po tjednima, onda sam malo po malo se počela javljati na forumskim temama, onda sam upoznala super ekipu koja me u to vrijem bolje razumjela od prijateljica koje (tada) nisu imale djece, na forumu se širili pravo "bratstvo i jedinstvo", prijateljstvo, sve smo bile jedna drugoj za pomoć, savijet, da ne kažem da u prvim danima kada je J došao doma, sam više savijeta dobivala od cura koje su isto kao i ja prošle sve to, pred 2 mjeseca, nego od roditelja, koji su sve to prolazili prije 30 godna...I tako, udomaćila sam se, forum je postao još jedan dio mog svijeta, trajalo je godinama,kasnije su se i moji savijeti cijenili, a moram napomenuti da sam i puno njima bila na piku radi svoje otvorenosti, realnosti i direktosti....Okej, otom potom...S foruma sam otišla nakon 3,5 godine jer me jako puno situacija tamo sekiralo, a shvatila sam da ne mogu promijeniti trudnicu koja puši u trudnoći ili trudnicu koja se nakon serklaže (koja joj spašava dijete) upušta u odnose s mužem "jer on ne može izdržati", dojilje koje puše i diče se s time: "pa i ja sam pušila dok sam dojila, a vidi ga ima 10 kg s 9 mjesci", a kap koja je prelila čašu je bila kada su svi stali na stranu osobe koja 3 mjesečno dijete hrani kravljim mlijekom od susjede "Mice" jer joj je adaptirano mlijeko iliti bebimil l PRESKUP (ipak je 20 kn, a kravica od susjede besplatno daje).... Uh i sad mi je tlak malo povišen kada se sjetim kako sam pokušala mijejati svije(s)t foruma, a često bila nadglašavana od strane VEĆINE koja nije bila u pravu, ali je bila: VEĆINA...

Zašto sve ovo objašnjavam....U vrijeme (za mene) bratstva i jedinstva na forumu, pojavila se ženskica, nazovimo ju VESNA koja nam je ispričala svoju tužnu sudbinu...Ima dvoje djece, jedno s posebnim potrebama, a drugo udomljena curica njenog brata, imaju kuću u gradu, ali žive na selu, sada im je HEP naplatio xy Kn računa struje, oni ne mogu to platiti jer ako plate neće imati što za jesti za nadolazeći Božić (2010) i djeci neće imati za poklone.....I tako smo se svi mi pioniri i majke, koje su ionako osjetljive na djecu, skupile, orgaizirale se, poslale pakete Vesni, poneke su slale novce, uplatile na njen račun...Onda nakon nekog vremena, muž je je otišao na brod, ona sama ostala s djeco, isto brz novaca, pisala je kako preko tjedna ručaju juhu od maslačka i jedna forumašica se sjetila jedne humanitarne udruge i spojila ju s njima...Nakon toga, Vesna nam je javljala št se dešava s njom i djecom, tko god je mogao, uplatio bi tu i tamo neke novce na njen račun...Empatija foruma bila je na visini, i iako sam polako s njega odlazila (i tako zapravo počela i pisati blog), Vesna mi se tu i tamo javljala s vijestima o njoj i dečkiću (nikad mi nije palo na pamet pitati di je curica)...

Pred neki dan kontaktirala me prijateljica s foruma s kojom sam se isto zbližila, ona je mene zvala Bondica, a ja nju Poirot...Kaže mi da je vidjela Vesnu na jednoj emisiji na TV i da tamo nema djecu, pokušava se udati...da je njoj sve to sumnjivo jer se Vesna odmah javila na forum s pričom: ulovili su me na kolodvoru, gledajte me, lažna sam, išla sam tamo glumiti za novce, jadna ja i slično....U Poiroticu se uvukao crv sumnje i počela je kopkati, a kakva bi Bondica (007) bila ja da joj se nisam pridružila....Otkrile smo (zajedno s nekim curama s jednog drugog foruma koj su došle do istih sumnji) kako se Vesna prijavljivala na različite foume (za mame i bebe, ali i za ljubitelje životinja) te je svuda imala isti modus operandi: javi se, ispriča tužnu priču i priču o svojoj dobrotvornosti, pomalo se počinju javljati osjećajne mame i ljubitelji životinja i slijede uplate...po 50,100,200 kn....Tko nam je kriv što smo naivni??? Ljudi moji, priča nije gotova, tek sam ju sad počela...

Da ne dužim, što se otkrilo (za sada jer se još istražuje)- Vesna je bila udomiteljica djece s posebnim potrebama, za to je, iz nekih informacija plaćena od 2000-2400 kn, medjutim, ipak je na sve strane prikupljala novce varajući sve nas naivce... Ne znamo na što je novce trošila, da li na dijete (ISKRENO SE NADAM) ili na svoje potrebe, ne žalim, zaista za niti jednu lipu koju sam uplatila, činila sam te jer me usrećivalo, ali danima se pitam:


Kako je osoba koja je varala ljude po forumima, očito nezaposlena, bez partnera, mogla dobiti dijete na udomljavanje???
Zdrava logika mi nalaže da sa djecom s posebnim potrebama, mora raditi kvalificirana osoba...Kako ta kvalificirana osoba, ako je to i bila, ima vremena visiti po internetu i mrsiti klupka laži po raznim forumima, uzimati novce njihovim članovima?? Postoje li nekakv provjere u kakvim uvijetima žive udomljena djeca???

Nova informacija je da će joj dijete biti oduzeto....Država ga se lijepo riješila, a sada, zahvaljujući, promoćurnosti forumašica, dobiti će ga natrag... Što je s malim??? Ne ide mi iz glave...Od petka osijećam zbog toga takvu gorčinu i neda mi mira, stalno škicam na 1 od foruma (ne na moj) di je najviše otkrivena da vidim što se dešava...

A naslov??? Čemu takav...E pa dok je Poirotica sve ovo otkrivala, na "mom" forumu bratstva i (sad već NE-)jedinstva pojavile su se zvijeri....Zvijeri koje su se kočoperile sa svojim pametnim izjavama: "znala sam, tko vam je kriv što ste naivne, oduvijek mi se nije činila iskrena", zmije koje su pisale pametne tekstove (blizu onih za dobivanje Oscara) : "tko zna što ju je primiralo da nas laže, jadna ona, šta ste ju išle otkrivati", a malo, vrlo malo, je onih koje su se zapitale: ŠTO JE S DJEČAKOM?? I KOLIKO JE TAKVIH???

Ova priča nije gotova, ali otvara milijun pitanja, a jedno mi se stalno mota po glavi: što mi svi tu možemo učiniti????

"Ideal (iz starogrčkog idéa= oblik) filozofski je izraz koji se uglavnom odnosi na estetiku, etiku i metafiziku. Sa idealom se pokušava opisati savršenstvo, najviši standard ili potpunost.
Označava i najpoželjnije stanje, kojim se teži, ali koje se nikada u potpunosti ne može dostići."

Pretpostavljam da, ako uopće imam čitatelja bloga, osim one nekolicine koja znaju za moju želju da istresem sve iz sebe "na papir" i nekoliko vas s kojima sam se ulovila po blogu, je večina njih bila i ostala Pionir.

Sijećate li se zakletve? Onog osjećaja ponosa koji je naša 130 cm visoka tijela sigurno povisio za 5 cm dok smo izgovarali magične riječi "...da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug..."
Pogledate li oko sebe i zapitate se gdje je to nestalo??
Kakve nam se vrijednosti nameću?

Eto neki dan pogledam "vijest", mislim nije vijest, ali je na internetu prikazana kao nešto spektakularno: Igor Štimac zaručio svoju Lanu sa replikom prstena princeze Dijane...Nekoliko dana prije, izjavio kako je neopisivo držati svije dijete prvi puta u naručju.....Pitam se....Nije li prije nekako išlo obrnuto....Zaručiš se, onda tek rodiš dijete ( a da ne prođe samo 4-5 mj te trudnoće)....I nije li isti taj Igor Štimac već držao svoje 2 ili 3 djece koje ima sa bivšom ženom....Nije li mu tada bilo čudesno??

Onda Anamarija Asanović....Pišu o njoj kao da je dobila nobelovu nagradu....Ne ulazim u to, cura možda i ima talenta, ali koliko njih ih ima, a tata i/ili roditelji im nemaju novaca da ih poguraju u tekstilni biznis i od njih naprave modne ikone...

Onda, ok, ne podnosim više ni spomen njenog imena, ali jbga....Severina...Hrvatica....Kraljica estrade...Prije nekoliko godina svi smo vidjeli njenu akciju sa oženjenim, a sada svi nestrpljivo isčekuju da rodi, muka mi je od natpisa da joj doktori preporučaju carski rez, a ona tako želi roditi prirodno.....Svakodnevno se rađa 300.000 djece u svakakvim uvijetima, a velika je vijest da baš ona želi prirodno....

Ne mogu, a da se ne dotaknem bivšeg premijera i sličnih mu, za koje mislimo da su napokon dolijali, ali se oni zapravo svima nama smiju, jer kada sve ovo završi, oni će biti bogatiji za milijune, a mi siromašniji jer nam rastu krediti, cijene benzina, pdv, struja, sve....

E onda dolazim do stanja na poslu....Ako se trudim, onda mi često kažu da šta ja mislim, da ovo nije moja firma i zašto se ja nerviram...Gledam neke (hvala ti Bože ne sve) kolege oko sebe kako ne mrdnu ni malim prstom za dobrobit firme i svih nas, a oni su face jer šute, nikog ne smetaju i rade ono što im se kaže....I isti ti, kada se priča o otkazima, smanjivanju broja ljudi, nisu na listi za "odstrel" jer žive u metropoli, a ja i moji kolege jesmo, samo zato jer nam uredska adresa ima jedan krivi broj, umjesto 10.000 stoji 5...


Nekad stvarno mislim da bi mi bilo lakše da sam kao "oni", da mi nije stalo, da se začahurim, radim što mi kažu, da mi je životni cilj kupiti opravicu Anamarije Asanović (uh kakva bi faca bila), da zapravo i ne razmišljam puno, ne preispitujem se, ne stremim najboljem i ne dajem sve od sebe....

Ali ja JESAM Pionir, bila i ostala....I zaista se sijećam kako sam velika bila dok sam imala crvenu maramu oko vrata, 1 veliki prednji zub i jedan koji je tek izrastao i zaista želim ispuniti svoju danu riječ. Želim biti dobar drug, marljivo učiti i raditi....I okružila sam se pametnim izrekama u koje duboko vjerujem, čak i onda kada svijet pokazuje sasvim suprotno, kada radi budalu od svih onih koje misle slično meni....

"Ideal =Označava i najpoželjnije stanje, kojim se teži, ali koje se nikada u potpunosti ne može dostići."
Možda ga i neću dostići, ali vjerujući u njih, stremiti ću im i nadam se razveseliti svoju okolinu i meni slične jer duboko vjerujem da nas (pionira) ipak još ima....

Neću pisati o mom dečkiću kako obavlja nuždu....ne...ali moram spomenuti da bi začinila priču za koju još ne znam kamo ide....nikad nismo koristili tutu pa je Jan odmah naučio piškiti kao veliki, na početku bi malo "prehitio" miška preko ruba školjke i "pis pis pis", vrlo brzo je skužio da je velika fora povući vodu, spustiti zahodsku školjku (bez da tresne), a onda i završni "tač"-uzimanje toaletpapira i brisanje miša...Vrlo slatko kada gledaš 3 godišnjaka kako radi odrasle stvari, postaje od bebe dječarac....

E sad, spomenula sam sve ovo jer radim u uredu sa 3 muškarca...Koji su također roditelji, muževi, odrasli ljudi....Uslijed krize na poslu, morali smo otkazati veliki dio uredskog prostora i nas 4 smo ostali na 1 wcu...Ne baš ugodno za mene koja sam se ionako odvažila na duže nužde nakon par godina trpljenja do doma, ali šta je tu je...bolje da imamo ured i posao, nego 2 wc-a bez posla...moglo bi biti i gore....

Ono što me muči je da svako malo, okej nije to baš svaki dan, ali 1 tjedno dođem u wc i nađem ga polučistog....ili bolje rečeno polurljavog....I dok ja, svaki put kada odlazim, gledam iza sebe da li sam sve uredno ostavila, jasno mi je da netko od te trojice to ne radi...ili možda sva trojica....I svaki puta se pitam isto pitanje: zar su takvi i doma? Ne mogu vjerovati, zaista ne mogu, da im je u uredu svejedeno da li će neko od nas poslije njih ući i vidjeti nered pa pretpostavljam da su zaista i doma takvi...I onda se pitam, znam da će sada poluditi i muški i ženski rod ako ovo budu čitali, ali kakve su njihove majke, žene ako to dozvoljavaju...oprostite mi, ali i pse i mačke se nauči da ne obavljaju nuždu u stanu, mačka koliko znam za sobom i zakopa, pa zašto bi se onda odraslim 30/40 godišnjim muškarcima dozvoljavalo da malo popišaju pod, pa da malo ne uzmu četku i očiste za sobom??? Da li te mame/žene to rade za njima, da li jednostavno puštaju vodu dok samo ne ode, da li ih opominju i uče ih kao i ja svojeg trogodišnjaka kako se za sobom mora ostaviti wc?? Na kraju krajeva, isti ti, moji inače, vrlo dragi kolege, su i sami roditelji, i što onda mogu prenjeti na svoju djecu ako je slika koju ja 1 tjedno vidim takva da sam dobila poriv čak o tome pisati???

Ne znam što više reći, osim da se ni ne čudim da su mi crijeva lijena....Ponekad se jednostavno bolje strpiti do doma :)

Tom Baxtera sam otkrila kad sam bila trudna prije 4 godine i stalno mi se vrtio u autu....Jučer sam nakon dugo vremena na radiju čula ovu pjesmu i ako ijednu pjesmu smijem ukrasti od autora i posvetiti mom Jančiću, onda je to ta :)

Oni koji će ovo čitati, a koji su roditelji, možda će na kraju teksta shvatiti koliko su sretni što njihovo dosadno dijete viče: "mama, tata, ja bi da mi kupiš ovaj veliki crveni auto"...
Moje 3,5 godišnje dijete dođe u dućan, gleda u crveni autić i kaže: Cuuu TO....Crveni auto....Za nas kao roditelje, CU TO je ogroman uspjeh....
Dijagnoza (koju bi postavilo i 10-godišnje dijete): zakašnjeli razvoj govora, dijagnosticirano sa 2,5 godine.
Naravno da smo se nadali da će do 3 propričati u rečenicama, naravno da smo se ohrabrivali slučajevima dječaka od naših prijatelja koji su oko 2,5-3 godine progovorili praktički u rečenicama....Naravno da smo bili dovoljno odgovorni da ga vodimo kod logopeda (socijalnih i privatnih), naravno da radimo s njim, puno čitamo, ispravljamo kada krivo izgovori riječ (ne forsirajući, nego samo konstatacijom: DA, CRVENI AUTO), naravno da ne koristimo njegove izgovore u našem vlastitom govoru. Sve radimo ispravno, ali Jan ne priča onako kako se očekuje za dječaka od 3,5 godine.
Naravno da Jan radi i nešto što 3,5 godišnjaci ne rade...Jan pozna sva slova i slovkanjem zna isčitati bilo koju riječ pa nas je pred 15-tak dana iznenadio čitajući: T E R M A L N A R I V I J E R A . A onda nekoliko dana kasnije, kada je vlastitom rukom i trudom napisao JAN i MAMA....

Dijete od 3,5 godine praktički čita (slovkanjem) MEDO TOBI, a ne može isto izgovoriti, nego ostajemo na ME TO....
Naravno da se pitam ZAŠTO??
Naravno da to vuče neke druge probleme: socijalizacija u vrtiću, nedovoljno dobra uzajamna komunikacija, njegovo nezadovoljstvo i frustracije i nerazumijevanje okoline.

Ali svaki zašto ima svoj ZATO...
Pokušavam u dubini sebe naći svoj ZATO i često, kada ne osjećam žaljenje same sebe: "zašto baš nama", osjetim onaj polet i snagu: "zato jer mi to možemo podnjeti, zato jer ćemo i možda i griješiti, ali za Jana ćemo naći ispravan put, zato jer MI TO MOŽEMO"... Jednom mi je draga osoba koja zna kroz što prolazim rekla: "prihvati to kao Božji kompliment, dao je taj problem tebi jer je znao da netko drugi ne bi znao s njime, ali ti ćeš znati".

Sinoć nam je jednostavna misao proletjela glavom: možda se sve desi i samo od sebe, možda je dovoljno da jednom u 3 mjeseca idemo na kontrole, ali krajnje vrijeme je da mu pomognemo (iako smo to i dosada radili kako smo najbolje znali). Danas sam zvala institucije i mogu reći da je danas počelo naše novo putovanje. Putovanje do onog trenutka kada Jan bude toliko dosadan u dućanu i kada bude molio "Mama, tata, kupite mi ovaj crveni auto".
Svećano obećajem da mi neće biti dosadan.
Svečano obećajem da ću mu ga kupiti, iako mu možda i ne treba...
I svečano obećajem da svaki puta kada bude dosadan i kada budem umorna, da ću ga poslušati što god mi bude imao za reći....

Bože, prihvaćam kompliment, hvala, ali molim i snagu i mudrost za sebe, muža, a najviše za Jana na našem novom putovanju!

Autor: Douglas Malloch (američki pjesnik, 1877.-1938.)

" Ako ne možeš biti bor na vrhu brijega,
ti budi grm na dnu doline,
ali budi najljepši grm na dnu doline,
Budi grm, ako ne možeš biti drvo.

Ako ne možeš biti grm, budi trava,
ili budi put i usreći nekoga,
Ako ne možeš biti štuka, budi grgeč,
ali budi najživlji grgeč u jezeru.

Ne možemo svi biti kapetani,
netko mora biti i posada.
Postoji težak i postoji lak posao.
Ali svi moramo izvršavati svoje zadatke.

Ako ne možeš biti autoput, budi puteljak.
Ako ne možeš biti sunce, budi zvijezda.
Nije veličina ono zbog čega pobjeđujemo ili gubimo.
VEĆ SMO VELIKI AKO SMO NAJBOLJI ŠTO MOŽEMO BITI."

Svake godine pred Božić radim bilancu stanja godine....
2011. je bila dobra....Bila je stupnjevita, kako su se mjeseci mijenjali i rastao njihov broj na kalendaru, tako je nekako i rasla uzlazna crta uspjeha moje obitelji, našeg dječaka koji je od malog čudoviošta postao pravi mali DOBAR dječarac....Isto tako je bilo i sa poslom...Od početnih prijetnji, zastrašivanja, spominjanja otkaza i sličnog, došli smo do jednog uspješnog kraja godine...Bila sam na puno koncerata koji su mi obogatili dušu, puno sam se družila sa dragim prijateljima, putovali smo, zimi skijali, ljeti uživali u suncu i moru i našoj maloj plavoj glavici koja je hrabro u svom kolutu plivala daleko od obale prema mreži prskajući sve oko sebe...

Da je i sljedeća takva, ne bi se žalila....Ali....uvijek želimo nešto bolje, nešto više i trudimo se da to postignemo.....


Što si želim u Novoj i što ću ostvariti??

Želim da moj trogodišnjak napokon propriča kako treba u pravim rečenicama...
To je želja....
Ako netko gore obrati pažnju na moju želju, to će proći i bez pomoći, ako ako isti taj bude imao posla s nekime kome je potrebnije, nadam se da će nam pomoći logoped i naša ogromna volja i trud....

Želim smršaviti 5-10 kg koje vučem još od poroda....(hahaha, možda i malo više:)
To je želja...
A već sam ju počela ostvarivati što sam zdušno krenula aerobic gdje, osim znoja, iznacim sve negativno iz sebe i dođem doma sretna mojim dečkima....Možda pomogne i jabuka za doručak koju sam počela jesti umjesto slasnih kroasana od čokolade :)

Osim što želim svima, a pogotovo mojim najbližima, što više zdravlja i sreće, mira i zadovoljstva, moje sitne želje su male, skromne, čak je i ova druga budalasta.... Ali su to moje najiskrenije želje i ciljevi koje ću ostvariti!!! Vibrajte za to!!!


SVE NAJBOLJE VAM ŽELIM!!!